Na fasadama leluja razvratna sjena
vuče se, vuče na vrata njena
dolazi očijukat izbita krava
dok mladac na verandi tiho spava
naoštrit će zube i mržnju cijelu
spustit će se silinom na put bijelu .
Na divanu od žutog baršuna
Mi sjedimo već poslijepodne cijelo;
I slatko nam je: u vazi cvijeće svelo
I bolesnog je daha soba puna.
Polako stare čitamo romane;
Požutjele i davno napisane.
Na zidu stare ure, drage seke,
Zbore tankim glasom dobrih baka
I plaču kao naših duša jeke
U toplini jesenskog zraka.
U ove čase sve se stvari čine
Da sniju-usnuv prije mnogo ljeta,
I ko da fina svila mjesečine
Na svima leži tanko razapeta.
Pa kada pane neka boja jasna
Duž sobe, zatim svjetla biva manje,
Polako usne šanu ko iz sna
U stihu neko žuto osjećanje.
Antun Branko Šimić
TOLSTOJ I GORKI
LESKOV
NABOKOV
ANATOLE FRANCE
E. A. POE
M. YOURCENAR
DAUDET
VICTOR HUGO
THOMAS MANN
CAMUS
GONČAROV
PUŠKIN
BULGAKOV
SOLŽENJICIN
*******************
NATPIS NA SPOMENIKU
NEWFOUNDLANDSKOG
PSA
*******************
Kad ljudski stvor sa
svijeta pođe tog, poznat
ne slavom, već zbog
roda svog, kipar se trudi
prikazat bol svu pa se po
urni zna tko leži tu;
Kad prođe sve, na grobu
možeš štiti ne što on bje,
neg' što bi trebo biti;
a jadni pas, najbolji drug
ti dani, što dočeka te prvi,
prvi brani, što srce
gospodara u svom krije,
samo za nj živi, muči se
i bije, sruši se prezren,
jer dušu što ima tu je
na zemlji, nebo mu ne
prima, dok čovjek za se,
bijedni kukac taj, uz
oproštenje traži cio raj.
O, čovječe, kratkovjeki
ti stvore, izopačeni robe
i još gore, tko zna te,
prezre taj te istog maha,
ti gnusna hrpo oživljenog
praha! Tvoje je prijateljstvo
himba, žarka ljubav tek
blud, tvoj smijeh laž,
riječi varka! Životinja bi
svaka, kad bi tvoga imena
bila, sramila se toga.
Ti, što sad gledaš urnu
tu, što prije prođi-jer
sućut potrebna joj nije:
mog prijatelja grob je
ovo svježi; imao samo
jednog sam-tu leži.
[BYRON]
WILLIAM WORDSWORTH
**********
SUNOVRATI
**********
Samotan sam ko oblak
luto, što lebdeć' i
brijeg i dol hvata,
odjednom spazih mnoštvo
žuto, obilje zlatnih
sunovrata, uz jezero
pod stabla skriše oni
se s vjetrom što ih njiše.
Redom, ko zvijezde pune
sjaja u mliječnoj stazi
što se broje, u nizu
kojem nema kraja uz obalu
se oni roje: tisuće vidjeh
kako tresu glavama u tom
vedrom plesu.
I vali plešu, al' to cvijeće
nadmašuje ih plešuć' slađe;
pjesniku nema veće sreće
nego kad takvu družbu
nađe! Gledah i gledah
tad mi javi prizora tog se
smisao pravi:
Jer često znaju oni meni,
dok ležim sjetan, na um doći,
u nutarnjoj mi bljesnu zjeni
ozarujuć me u samoći;
i srce tad mi radost hvata
pa pleše usred sunovrata.
Gle, vidim živa tjelesa i
mrtve su njihove duše;
zamro je zanos i misao
rasudbe; prostituira se
duh i sterilna je ljubav
bludnica; unakazio se
prevrat i perverzna
su njegova djela- grob je
dom moj-veliko grobište
duša...........................
(J.P.KAMOV)
"Kad se sijedi Noe bio
napio i razotkrio golotinju,
došao je njegov sin Kam
i gledao u pijanoga i golog
oca-onda su došli drugi
sinovi, Sem i Jafet i-pokrili
golotinju. Pa kad se je Noe
otrijeznio i doznao za
ponašanje djece, rekao je:
blagoslovljen bio Sem i
Jafet-i da je proklet Kam."
(KAMOV O SEBI)
"Zbunila se majka priroda
i pijana bješe kod poroda:
tijesan mi bijaše vijek, a
velebna bješe mi duša."
(LEDENI BLUD)